Stay faithful to your dreams

Don't judge me...

Because it was that shine in your eyes that made me fell in love with you

Don't judge me...

It was something about your voice that made me joeyful to every your word

Don't judge me...

There was something about your smile that made me addicted to it

Don't judge me...

There was something in that moment that we met and shaked our hands

Don't judge me for this song...

I'm writing it for you, and everything I do is all because of you,

So don't judge me, you're the main offender...

Only one thing is certain; for only one thing you have the right to judge me...

If loving you with all my heart's a crime, then judge me... I'm guilty...

There was something in the way he walked...that day when he came at the rode...he was carring a guitar...he seemed like a lost traveler...I notised him...at first I liked his brown hair...the scar above his lip...and the way he was smiling...he sat at the wall...and started playing the guitar...that sweet melody I've never heard before...under the warm sun of that summer day...and I felt frozen in that moment...like the time stoped...while he was playing...that easy melody...

And when he looked at me...there was something in his hazel eyes...like a warm wave...a strange feeling running trough my veines...and I couldn't say anything; my eyes were on him...my mind somewhere behind...I could only smell his perfume that the easy summer breeze brought to me...and hear the intoxicating music he was playing...

And in that short but endless moment...when our views met... I felt lost in the storm of feelings I couldn't explain...

Then I heard my name... a friend calling me; 'Where did you go?', she asked...I looked at her trying to explain...but when I looked at the wall again...he was gone...she didn't see him...

'He wasn't there', she said...was he?... 'There was no one playing the guitar', she didn't hear him... 'He wasn't there', she said...she didn't see him...but I did...and I'll always remember his sweet music and hazel eyes...

Midnight, it is midnight...and I am alone...alone again...only the moonlight's my friend...

Midnight, only midnight...and I am crying...alone in my loneliness...lonely by myself...

Midnight, windy midnight...I am just a nightbird...weeping with broken wings...poisened with sorrow...

Midnight, this cold midnight...and my breathing...in the dead silence...it's the only thing I hear...

Midnight...and you're not here...never was...never will be...

Midnight...dreams falling...heart breaking...soul dying...

Midnight...lonely without you...crying because of you...breathing for you...

Midnight...lonely...still...loving you...

I kada sve propadne...i kada više ne bude išlo...kada se sve čari izgube...i u tvom pogledu nestane onog sjaja...ne brini...to samo sudbina čini svoje...ostavi me...odlazi...srce će biti slomljeno...nemoj se ustručavati...ali dopusti da ti dam savjet...učini to na vrijeme...misli i na mene...ne budi egoista...ako mi pružiš ruku...i daš do znanja da možemo biti samo prijatelji...lakše ću to podnijeti...lakše nego da srušiš sve kule koje smo sagradili...ostavi ih nek stoje u prošlosti...nek budu spomenik naše ljubavi...uspomena na minule dane sreće...kada smo se smijali, gledali, radovali svakoj novoj zajedničkoj minuti...ali nemoj misliti da za nas više nema smijeha...dopusti mi da ti pokažem...vrt još ljepši od onog u kojem smo bili...pruži mi ruku i osjeti čar koja se zove prijateljstvo nakon ljubavi...rijetki su oni koji okuse plodove tog svijeta...ali mi to možemo...samo mi pruži ruku...i opusti se...daj da pokušamo...manje će boljeti...rane će mi brže zacijeliti...samo ne okreći leđa...i samo budi iskren...

I kada sve propadne...i kada više ne bude išlo...biću anđeo samo za tebe...u tamnim noćima ću ti pružati svjetlost...učiniću da bol nestane...neću dopustiti nijednoj da te povrijedi...samo ako mi dopustiš da budem... tvoj anđeo... tvoj prijatelj...vrijedi pokušati...želiš li?

tanka je granica između snova i jave...više je i ne osjećam...sanjam i na javi...otvorenih očiju...znam da se gubim...čujem glasove...jezive glasove...padam...dugo padam...ali pad mi je ublažila vlažna trava...tama...svuda je tama....izgubljena u šumi fantazije...gubim se....čujem glasove...dolaze....crne ptice...slušam njihove strašne pjesme...pjesme o drevnim snovima...o izgubljenoj vječnosti...izgubljenom beskraju....postala sam noćna ptica....ali moja krila su slomljena...daleko je nebo...crno je nebo...gubim se....u zbunjenosti....nosi me mjesečina....padam....ponovo....ne shvatam....gubim sve osjećaje...čujem muziku....nezemaljske glasove...miris...miris ruža...krv...krv na rukama....bljesak....čudna svjetlost...nisam u stanju da gledam...ispred mene...ne....opet se gubim...propadam u noć...još samo crne ptice iznad mene....moje noćne prijateljice...gubim se...u vlastitim snovima...nema me...budim se....daleko je zora....daleko...

  Vraćam se kući...istim pravcem kojim idem svaki put...idem...na skenderiji je muzika...glasna muzika...niko ne zna da je to moja muzika...idem...iako je sumrak vani je toplo...ljeto je na pragu...idem...niko ne zna da je to moja muzika...u lepršavoj sam suknji...i zlatnim baletankama...ali bez obzira na to...to je moja muzika...idem pored Colloseuma...ista ruta svaki dan...čujem muziku...niko ne bi ni posumnjao da je to moja muzika...vjetar mi mrsi kosu...ljudi prolaze...misle da sam klasična šminkerka...ali niko ne zna da je to moja muzika...osjećam da mi srce jače lupa...adrenalin skače...to je moja muzika...srećem staru prijateljicu...ona ne zna da je to moja muzika...kaže da sam se promjenila...navodno nabolje...govori: „Uh kakva buka“...ali ona ne zna da je to moja muzika...samo se osmjehnem na to...nije joj jasno...nije me briga...to je moja muzika...ljudi ne razumiju...ali ja znam... to je moja muzika...nekada imam želju da nosim lepršavu suknju i zlatne baletanke...ipak to je moja muzika...jedan dan sam u dukserici i tenama...ipak to je moja muzika...jedan dan sam u starkama...moje omiljene...imam kilere na ruci...i kais...to je moja muzika...ja sam osoba ko i svaka druga...i muzika koju slusam ne mora zahtjevati da se svaki dan tako i oblacim...to nije buka...to je moja muzika...takva sam kakva sam...i volim svoju muziku...

Sinoć sam opet bila tamo...slušala sam pjesmu noćne ptice... opio me njen slatki glas...njena pjesma...pjesma o ljubavi...tajna ispovijest rijeke i dalekog mora...vjetar je njihao grane visokih borova...lišće javora je šaputalo svoju tajnu...gdje je ona...zašto je nestala...mjesečina je osvijetlila mjesto na kojem je ležala...ostala je crna tkanina...ostale su suze...i crni gavran...crna krila otvorio je u ponoć...nosio je tajne glasove...jedan put je započeo...put kroz snove između granica ljubavi i mržnje...granica tuge i sreće...suza i osmijeha...otrovanih suza...nedorečenih riječi...put u visine...put bez povratka...nebo je plakalo...gdje je otišla...zašto je nema...ostao je sjaj njenih očiju...miris njene kose...ali gdje je ona...zašto je otišla...ostavila je bijes za sobom...pobjegla je od iskvarenih licemjera...prijatelja kojima su otrovana srca...pobjegla je u svijet snova... trnovitim putem do zvijezda...do vrha...do uspjeha...pobjeći od bola jedini je cilj...daleko...visoko...ostao je eho njenog glasa...i još vjetar pita...gdje je ona...zašto je otišla...

Vratiće se...jača...nego...ikada...spremna...za tihu osvetu...a noć...i mjesečina...biće joj saveznici...

  Ugasi svjetla i ne govori... želim čuti tišinu, osjetiti tamu... baš mi godi taj osjećaj, sad kad znam da nema izlaza...zatvori vrata...ne želim da me glasovi s vana podsjete na stvarnost...znam moram se jednom probuditi iz ovog sna...ali ne još...pusti me da još sanjam... pusti me da osjetim tvoje ruke u mojima...pusti da se molimo...za bolje dane...za ispravljanje grešaka koje smo počinili...pokušajmo ponovo...

ne reci da je kraj...ne reci da moraš ići... skloni kofere... ne želim da znam za jutro...ne želim da znam za zoru...za put koji želiš preći...put koji će nas rastaviti... skloni sve što će mi otvoriti oči...sve što će me natjerati da se vratim u stvarnost...

ostani...ovu noć kad nemam nikoga...ovu noć kad zvijezde su mi dalje no ikada...ostani... budi tu...zagrli me i šapni po posljednji put riječi koje će mi umiriti ranjeno srce...tople stihove koji će olakšati bolove na duši...ne odlazi...ne odlazi dok ne zaspem...

kada sklopim oči...i zaronim u svijet snova...kada u tom svijetu dodirnem ponovo tvoju ruku... i kada budeš siguran da spavam...tiho se izvuci i odlazi...ne bih podnijela drugi rastanak... ostavi me i idi svojim putem...

ako poželiš da se vratiš...ne znamo ni ti ni ja gdje nas putevi sudbine vode...možda ostanem u snu koji sam usnila u tvom zagrljaju...do u vječnost...da gledam tvoj osmijeh...da živim za tvoj pogled...na istom mjestu gdje si me ostavio...a možda...ne..ne znamo ni ti ni ja...

Kiša, samo kiša i ja...

Oh, kako ponekad poželim da se istopim s kišnim kapima, da me odnesu rijekama beskraja u vječnost, gdje ne postoje granice sreće...

Vjetar, samo vjetar i ja...

Onaj što mi šapuće tajne priče o dalekoj ljubavi, o dalekim snovima...oh kako bih na krilima vjetra odletjela u zemlju na rubu stvarnosti, tamo gdje ne postoje granice milosti...

Leptir, samo leptir i ja...

Da mi je znati jezik kojim govore tvoja plava krila, da otkrijem tajne magičnih cvjetova i tragove besmrtnih pjesama, tamo gdje ne postoje granice prijateljstva...

More, samo more i ja...

Tajne plavih dubina, što mi mirisom donosiš... eh, da mi je ponovo osjetiti čar tvojih valova, da me odnesu u beskraj, da upoznam svijet gdje ne postoje granice nježnosti...

Mjesečina, samo mjesečina i ja...

Hladni sjaj, svjetlost mojih misli...da mi je otkliznuti zrakama Mjeseca do dvora fantazije, do prijestolja snova, u svijet u kojem ne postoje granice misterije...

Ti, samo ti i ja...

Dva izgubljena putnika, na putu u beskraj...ni u snu ni na javi, niti ćutimo niti govorimo, niti plačemo niti se smijemo, i znamo i ne znamo, i vjerujemo i ne vjerujemo...ali ipak... osjećamo...ti i ja smo ga otkrili...ti i ja smo ga stvorili...kreirali smo svijet po našim potrebama, svijet za druge nedostižan...gdje ljubav ruši sve prepreke, gdje ne postoje urote, svijet za tebe i mene, koji ne poznaje granice...

Sjetih se onih dana. Onih dana kada bijah zaljubljena...onih dana kada mislih da se to zove ljubav...da ne postoji niko do nas dvoje...samo on i ja...i ljubav...u toplim ljetnim danima... i onda se sjetim tebe...ko si bila ti... nevažna jedinka i meni i njemu...ali opet tebi smo mi bili važni...ili bolje reći on... znam kako si ga gledala ispod oka... kako si ga željela...znam svaku tvoju riječ koju si mi rekla...svaki pokušaj da mi postaneš prijateljica...sve zbog njega...a nisam vidjela svrhu...nisam te razumjela...tek sam te upoznala...šta bi jedna cura poput tebe značila u svoj toj priči...on te nije primjećivao...mislila sam...da sam samo ja u njegovom srcu...da samo meni daje ljubav...ali bio je on obični naivni dječak koji je mislio da je ljubav igra...sad shvatam kad kažu da su cure u tim godinama mnogo zrelije... šta je za njega bila naša veza...naš odnos...ništa do puke igre...nešto što mora biti da bi bilo...ja njegova cura samo da bi se mogao pohvaliti da je ima... a ti... možda ovo nikada nećeš pročitati...ali želim da znaš da ću se uvijek sjećati onog trenutka kada si me pitala jesam li ja njegova cura, i tog momenta kada sam rekla da, a tebi su suze krenule niz lice...zbog čega si plakala... zbog običnog nitkova...ali znaj...ja nisam plakala, kada mi je okrenuo leđa i otišao sa mojom najboljom jaranicom...onda sam shvatila šta je ljubav a šta ludost...a to je bilo ovo drugo...obično ime u mom sjećanju...kao i tvoje...kojeg ću se uvijek sjećati.... bez obzira na sve...žao mi je za bol koju si zbog nas osjetila... vjerovatno si je sad zaboravila... kao i ja... a sigurno i on...

ljudi kazu da su moje rijeci previse tuzne....da je previse bola u mojim djelima.....da je puno gnjeva u mojim mislima....da je previse tame pred mojim ocima....da je previse samoce oko moga srca....ljudi me ne poznaju.....ne shvataju da sam samo noćna ptica što sama tuguje u hladnim noćima....ne znaju da postoji svijet koji je samo moj..... da tamo vlada ljubav....svjetlost....i toplota....ne znaju put do tog svijeta....ne znaju put do mog srca....ne shvataju moje suze.....ni svaki moj osmijeh iza kojeg krijem te suze.... ni moje misli im nisu dokučive....one su samo moje....zato ljudi govore....ali ne znaju da to nije tačno....ne znaju onu pravu mene....i nikada neće znati.....jer ono što sam ne mogu razumjeti..... to je moja psiha...moj svijet....moji snovi....moj imaginarni prijatelj....leptir....to su moje suze....i opet svaki osmijeh koji djelim sa ljudima....sa prijateljima.....čini me tako normalnom....jer ja to jesam.... ono što čitate....naučite gledati s druge strane....read between the lines.... tu je nešto više od tuge i bola.... tu sam ja....takva kakva sam..... sretna....i suptilnije doživljavam svijet oko sebe.... ništa više.....I am me...and I won't change for anyone....me...and I won't change....

Danas sam čula našu pjesmu....podsjetila me na ona vremena.....kada si mi držao ruku i grlio me, dok su male pahulje padale na zemlju..... kako je vjetar puhao....ali nije mi bilo hladno dok si ti bio tu.... dok si mi šaputao.....kako je sve bilo lijepo.....magično....ali onda je magija nestala....iščeznula je....tvoja ljubav je sagorjela i sve što je ostalo je bio samo prah....vjetar je bio hladan....a ona ulicom kojom smo kročili, sakriveni tamom od radoznalih pogleda....ostala je pusta.....ponekad bi mi se učinilo da osjećam tvoj miris....onaj parfem koji sam ti ja kupila.... na tvom vratu..... toplinu tvojih dlanova.... ali okrenem se....ti nisi tu.... i sad mi je drago što te više nema oko mene..... nestalo je sve što smo imali....a ti si bio kriv....više se i ne pozdravljamo......ostale su riječi nedorečene....i nikada ih nećeš čuti.... na želim ti ništa reći jer kada sam govorila nisi slušao..... ne traži moj pogled u gomili.....naši se pogledi više neće sresti.... ti si kriv.....ali meni nije žao....znaj da sada ti ispaštaš.....za mene više nema bola..... ne možeš mi ništa.... nema te u mom srcu....nema nas....nema nade....imaš nju....ali koliko dugo.....?

It's just one more rainy day

And I'm sitting alone in the hall

Only thing I can do is pray

To hear somewhere your call

Why did you have to go

Why couldn't you just stay

Everything changed, you said no

And left me alone in the fray

And now the day is night

Everything looks so same

Trying to find the light

But I'm lost in the game

You've broken my wings

And I had no choice

I wanted to say many things

But I've lost my voice

You had to say goodbye

Your heart was made of stone

You said:“You shouldn't cry“

But how when I'm left alone

Jasno je da ništa nije imalo smisla, i ništa nema smisla, jedino se mora do kraja istrajati.

Ako se odlučimo za život, morati ćemo ili i dalje patiti u svojoj mučnoj pasivnosti, ili se početi boriti. Ako pak odlučimo umrijeti, mogli bi naći mir, ali ne zasigurno jer ne zna se što nas nakon smrti čeka.... Ali pitao se on sam, što vrijeme više odmiče i događaji se nižu, je li on taj koji može mijenjati svijet i ima li on to pravo?

Ali ne bilo kakav svijet, već njegov vlastiti, onaj koji ga tišti i muči. Onaj glas koji mu se javlja i ta savjest što ga peče.

Počinioci zločina nisu mudriji od izvršilaca pravde.

A on je bio onaj pravični. Onaj čije poštenje nije prostodušno. Nije naivno već previše pošteno. I čovjekovo poštenje nije tako jednostavna stvar kao što se misli.

Pošten um je sposobniji i djelotvorniji od uma nepoštenog i lukavog, samo što je poštenom umu teže da povjeruje u zločin. Ta karakteristika je mač sa dvije oštrice.

Zato on nije izabrao ni patnju ni borbu kao rješenje, već oboje. On je nastavio i dalje mučiti sam sebe, bjesomučno otkrivajući svoje i tuđe mane i gajeći najdublji prezir prema sebi i drugima, ali se i borio da ispuni obećanje koje ga obvezuje i na taj način pokušao ostvariti duhovni mir.

Ponekad mi se čini kako ova kiša u meni utapa svu moju živost. Kako niz sarajevske mahale teku mali potoci dosadne kiše, tako se u mojoj duši slijevaju bolovi kojima ne znam uzrok. Gubi se sve moje u tom jezeru, što mu ne vidim kraja ni početka, ni razloga ni povoda. Danima kao da me prožima neka čudna sila što ubija mi svu kreativnost, otima inspiraciju, i samim tim dio mene... osjećam se ponekad izgubljeno u vlastitom miru, i ta tišina koja mi je inače prijatelj drag, postaje nesnosna, odjednom, kao obuzeta strašnim krikovima, nesnosnom vriskom, tuđim glasovima...

Zatvaram oči i želim pobjeći daleko, ali na putu u moju zemlju snova, na putu u moj svijet nalazim barikade, prepreke, zabrane za prilaz... kako je moguće da me ne žele na mjestu koje sam sama stvorila...

Shvatam, potrebno je neko vrijeme...vjerovatno do polovine juna...kada ću ponovo moći preći granicu i doći u ljepotu mojih mora, mojih rijeka, livada, šuma i planina... tamo gdje se osjećam potpunom...zadovoljnom... gdje boravi onaj dio mene, bez kojeg se osjećam ponekad depresivno ovih dana...

Ne plači, sve što se moglo uraditi, već je urađeno. Sudbina je odlučila spakovati kofere i otići drugim putem, a mi smo bili nemoćni pred njenom sebičnom odlukom. Naučili smo da često ispaštamo zbog tuđe sebičnosti, ali, kažem ti, ti nemoj plakati. Naše vrijeme je bilo kratko, naši putevi se nisu preplitali dovoljno dugo, i desilo se što se desiti moralo. Ali žaliti ne treba, već stavi smiješak na lice za sve one trenutke koje zajedno smo proveli, za sve naše uspone i padove, naše svađe i mirenja, sve što ti na duši leži, i što čuvaš skriveno u kutu svog srca i nedaš nikome. Čuvaj uspomenu na mene, uspomenu na nas. I ovi oblaci će jednom proći, i tebi će ponovo zasjati sunce. Ali ne traži u vedrini tog dana moj odraz ; još jedino ti vjetar može donijeti moj miris i sjećanje na one tople dodire našeg vremena.

Digni glavu visoko, ne daj da te tuga obori, i znaj da u noći vedroj ljetnoj na nebu obasutom zvijezdama možeš pronaći jednu koja sija samo za tebe. Neka te ona sjeća ono što smo imali, što kratko je trajalo, brzo prošlo, ali se još krije u nama, i što do vječnosti tu i ostaće.

You came in my life as a ray of sunlight

You came like the wind and gave me the might

In your arms I felt resistante and strong

But that was a feeling that didn't last long

The music of my life instantly stoped playing

When I heard those cruel words you were saying

You said: I love you, but it sounded cold

And all our dreams were broken and sold

I've seen it in your eyes, the shine was gone

I realised it's over and you had to move on

What happened to the moments we had

Why was this dream ending so bad

What happened to the smile on your face

With our favourite song and place

Why is this darkness all around me

What went wrong, why couldn't we be

What we used to be before

Before the end knocked on the door

Don't open the door, don't wanna feel the cold from outside....My emptiness is enough, as this loneliness too...between these four walls...nothing's left...nothing but the red rose in a flod of tears...but did anyone hear them fall at all?

And the trace on my palm....where did these red drops come from? why has the blue stone broken into parts?

but, still, I'm waiting...waiting to hear the call...the graceful voice of a white dove poisened with sorrow...I hear her....her voice is the melody of my soul... and the music....frightening familiar....a voice of an angel....

however I open the door...there's an answer, I can hear it....

I can smell it in the scent of darkness....down the hall...with the sound of fear...I feel it....deeply.....But there's no one left waiting me

and the musiv disapears....I can only hear the nightbird....a white dove singing....on the borders of dreams and reality

Ne znam šta mi bi da izbrišem sve postove...možda mi je jednostavno dosadilo da svaki put gledam iste postove...neki mi se nisu ni sviđali...pa mi je trebala promjena...možda...volim promjene...to je sigurno...

idemo od početka....i ...pokušaću da to učinim drugačije...bolje...zanimljivije...ili makar za moju dušu ljepše...

uz svoju raju, naravno...

pussa